Šećerna bolest (diabetes mellitus) je višestruki metabolički poremećaj obilježen apsolutnim ili relativnim nedostatkom inzulina koji kao posljedicu ima povišenje glukoze u krvi (hiperglikemiju).
Pored poremećaja metabolizma ugljikohidrata, istovremeno postoji i poremećaj metabolizma masti i bjelančevina. To je hronična, neizlječiva bolest, zahvaća sve dobne skupine i u stalnom je i progresivnom porastu.
Šećerna bolest se dijeli na dva tipa: tip 1 (koji nastaje uslijed nedostatka inzulina – hormona kojeg luče beta-ćelije gušterače i koji je neophodan za normalan ulazak i metabolizam glukoze u ćelijama) i tip 2 (u čijem nastanku igra ulogu i smanjena osjetljivost ćelija na inzulin i neadekvatno lučenje inzulina iz gušterače). Pored ova dva tipa, manje su zastupljeni i neki drugi specifični tipovi šećerne bolesti.
Šećerna bolest tip 2 se javlja u više od 90% osoba sa šećernom bolešću. Javlja se uglavnom u odrasloj populaciji, učestalost raste u dobi iznad 40 godina, ali nažalost zbog nezdravog načina života, sve se češće javlja i u mlađih, posebno pretilih osoba.
Komplikacije šećerne bolesti
Komplikacije šećerne bolesti javljaju se kao posljedica kraćeg ili dužeg perioda nereguliranog šećera u krvi. Dijelimo ih u akutne i hronične.
Akutne komplikacije nastaju brzo i naglo i ako se brzo i adekvatno ne reagira, predstavljaju opasnost po život. U akutne hipergliemijske komplikacije dijabetesa spadaju: 1) dijabetesna ketoacidoza (DKA), 2) hiperglikemijsko, hiperosmolalno, neketogeno stanje (HHOS) i 3) laktična acidoza (LA).
Hronične komplikacije javljaju se nakon dužeg vremenskog perioda neregulirane šećerne bolesti. Kao posljedica patološkog djelovanja hiperglikemije na krvne žile nastaje difuzno progresivno sužavanje malih krvnih žila (mikroangiopatija) i velikih krvnih žila (makroangiopatija). Najčešće mikroangiopatske promjene javljaju se na oku, bubrezima, probavnom traktu, živcima, a makroangiopatske na srcu, mozgu, krvnim žilama nogu.
Makroangiopatije
Makroangiopatiju karakteriziraju aterosklerotske promjene (stvaranje masnih naslaga) na zidovima krvnih žila. Njezinom nastanku pogoduju, pored visokog šećera u krvi, i povišene vrijednosti masnoća u krvi, koje su gotovo redoviti pratilac neregulirane šećerne bolesti. Ateroskleroza sužava krvne žile, dovodi do smanjenog protoka krvi, što smanjuje dovod krvi u tkiva i organe, uzrokujući određene bolesti zahvaćenih organa. Zahvaćajući krvne žile srca, dovodi do angine pectoris i srčanog infarkta, a do moždanog udara ako su zahvaćene krvne žile mozga. Osobe sa šećernom bolešću 2-4 puta češće obolijevaju od infarkta, 4-10 puta češće od moždanog udara, nego osobe bez šećerne bolesti, a gotovo 80% dijabetičara umire od kardiovaskularnih komplikacija. Osobe sa šećernom bolešću imaju 2-3 puta veću smrtnost u odnosu na zdravu populaciju. Makroangiopatija krvnih žila nogu dovodi do smanjene cirkulacije u nogama, što dovodi do učestalog stvaranja rana koje teško zacjeljuju, gangrena, koje u velikom broju završavaju amputacijama donjih udova, i koje su 15-40 puta češće u dijabetičara, nego u nedijabetičara.
Mikroangiopatije
Mikroangiopatske promjene na očima dovode do dijabetičke retinopatije – promjena na krvnim žilama očnog dna. Zbog oštećenja stjenke krvnih žila javljaju se mikroaneurizme – sitna vrećasta proširenja krvnih žila koja propuštaju tekućinu, te se stvaraju eksudati, ili prskaju i stvaraju sitna krvarenja. Ovaj period nazivamo neproliferativna retinopatija, kada još ne mora postojati oštećenje vida. Daljnje pogoršanje dovodi do stvaranja novih krvnih žila koje su još osjetljivije i sklonije jačem krvarenju, i propuštanju tekućine, što dovodi do pogoršanja vida, a onda do krvarenja u staklastom tijelu oka i odignuća (ablacije) mrežnice, što dovodi do sljepoće. Mikroangiopatske promjene sitnih krvnih žila bubrega dovode do dijabetičke nefropatije. Prvi znak je pojava malih količina albumina u mokraći – mikroalbuminurija, bez drugih znakova bolesti bubrega, a kako bolest dalje napreduje, javlja se sve veća količina proteina u mokraći – makroalbuminurija i proteinurija, a daljnjim napredovanjem bolesti, uz izrazito velike količine proteina u mokraći, porasta tlaka, dolazi i do zatajenja bubrežne funkcije, koja je oko 5 puta češća kod osoba sa šećernom bolešću. Promjene na sitnim krvnim žilama koje ishranjuju živce, dovode do oštećenja živaca, pa se kao komplikacija javljaju neuropatije na bilo kojem dijelu živčanog sustava. Najčešće su zahvaćeni živci nogu, pa se javlja trnjenje, bockanje, bolovi, grčevi, hladnoća ili toplina nogu, smanjenje osjetljivosti, što dovodi do lakših povređivanja i stvaranja rana, koje su jako podložne infekcijama.
Promjene na živčanom sustavu probavnog trakta dovode do niza smetnji, počevši od mučnine, nadutosti, bolova u trbuhu, proljeva, zatvora, te neadekvatne resorpcije hrane iz probavnog trakta, a samim time i daljnjih oscilacija šećera u krvi. Neuropatija spolnih organa dovodi kod muškaraca do seksualne disfunkcije i impotencije, a kod žena do smanjenja seksualnih želja i bolnog seksualnog odnosa (dispareunija).
Kako bismo spriječili nastanak komplikacija šećerne bolesti, neophodno je što ranije dijagnosticirati šećernu bolest, započeti liječenje, i optimalno regulirati šećer u krvi. U cilju regulacije težimo: da šećer u krvi ujutro pred obrok (na tašte) bude manji od 5,5 mmol/L, a da nakon jela (postprandijalno) ne prelazi 7,8 mmol/L. U zadnje vrijeme nam je kao pokazatelj regulacije šećerne bolesti postao vrlo važan nalaz koji se zove HbA1c (glikolizirani hemoglobin – to je šećer vezan u crvenim krvnim zrncima) koji nam govori kako se kretao šećer u krvi zadnja 3 mjeseca). Kod dobro regulirane šećerne bolesti HbA1c treba biti manji od 7%.
Liječenje šećerne bolesti
U liječenju šećerne bolesti postoji pet osnovnih načela: 1. uravnotežena prehrana, 2.tjelesna aktivnost, 3. edukacija bolesnika, 4. samokontrola glukoze u krvi i mokraći, 5. lijekovi za liječenje šećerne bolesti.
