Za očekivanje je da se depresivni bolesnik osjeća bolesno, kao i svaki drugi bolesnik. Nema smisla „truditi se izgledati pribrano“. S obzirom na to da je depresija bolest, osoba sa ovim tegobama se može povući i po potrebi leći, a da zbog toga ne osjeća grižu savjesti. Bolesnici ne moraju stalno da se pravdaju za svoje postupke niti da se prisiljavaju da čine bilo šta što im tog trenutka ne pričinjava zadovoljstvo. Ne treba donositi odluke dok oboljenje traje, npr. raskid sa partnerom, prodaja kuće ilii promjena radnog mjesta. Odluka je u tom momentu „depresivno“ obojena. Zbog suženih vidika, ovakve odluke su pod negativnim uticajem i kasnije slijedi kajanje zbog donošenja odluka u ovakvom stanju.
Broj dnevnih zadataka tokom oporavka treba da se povećava i takođe ne bi trebalo da se zaboravi nagrada za postignuto – treba sebi prirediti neku malu radost, počevši od buketa cvijeća do odlaska u pozorište,izlaska sa prijateljima i slično.
Broj dnevnih zadataka tokom oporavka treba da se povećava i takođe ne bi trebalo da se zaboravi nagrada za postignuto – treba sebi prirediti neku malu radost, počevši od buketa cvijeća do odlaska u pozorište,izlaska sa prijateljima i slično.
Kako mogu doprinjeti uspješnoj terapiji?
70% bolesnika koji uzimaju antidepresive dobro reaguje na prve propisane lijekove. Liječenje suštinski zavisi od toga koliko dosljedno bolesnik uspjeva da se drži uvedenih psihoterapijskih mjera.
Molimo da terapiju nikada ne prekidate sami i prije vremena, ne dozvolite da mišljenje drugih negativno utiče na Vas. Uvijek imajte na umu: „Dobro mi ide, jer nastavljam sa terapijom.“
Molimo da terapiju nikada ne prekidate sami i prije vremena, ne dozvolite da mišljenje drugih negativno utiče na Vas. Uvijek imajte na umu: „Dobro mi ide, jer nastavljam sa terapijom.“
Šta da radim ako se simptomi ponovo jave?
Ako se prvi znaci depresije ponovo jave, ne čekajte predugo. Što prije počnete terapiju, to je bolest slabija i ponovna depresivna epizoda se uspješno može liječiti. Ako se u Vašem slučaju radi o bolesti u fazama, postoji veliki broj lijekova (litijum, karbamazepin, valproinska kiselina), koji su označeni kao stabilizatori raspoloženja. Ukoliko se redovno uzimaju (u trajanju od više godina), ovi lijekovi, kod određenog broja bolesnika, mogu spriječiti ponovno javljanje depresivnih epizoda.
Kako članovi porodice mogu da pomognu?
Poznato je da, u velikom broju slučajeva, bolesnici ne pate zbog same bolesti, već zbog nerazumjevanja najbližih. Doktorima je postalo uobičajeno da od bolesnika dobiju molbu da porodici objasne kakva je priroda depresije, jer članovi porodice nemaju razumjevanja za oboljelog.
Depresivne osobe nisu se iznenada „ulijenile“ ili postale ćudne ili nezahvalne – one boluju od teške bolesti, koja se spolja ne može vidjeti, ali koja može da se liječi. Često se može čuti rečenica: “Prije bih nogu slomio nego da ponovo budem depresivan.“ Kod preloma noge okolina pokazuju sažaljenje, dok kod depresije, često, nerazumjevanje.
Članovi porodice bi trebalo da prihvate depresiju kao tešku bolest, koja poslije izvjesnog vremena vodi ka tome da se ponašanje oboljelog bitno mijenja. Zadaci se više ne obavljaju na uobičajeni način i u tim trenucima su posebno potrebni ohrabrivanje, toplina i priznanje. Opomene tipa: „Glavu gore, biće bolje“ ili „Saberi se“ sigurno ne pomažu. Bolesnici se bore sa osjećanjem da nisu više ista osoba kakva su bila prije bolesti. Članovi porodice treba da ih rasterete, da na sebe preuzmu većinu zadataka i da bolesnike stalno motivišu da izdrže terapiju, jer uspjeh zavisi od redovnosti i istrajnosti.
Pružajući razumjevanje i ljubavi, članovi porodice mogu značajno pomoći bolesniku da prevaziđe depresiju. Saosjećajnost umiruje bolesnika, dok bodreći savjeti mogu imati suprotan efekat, izazivajući bespomoćnost kod bolesnika i na taj način ga još više mogu satjerati u ugao.
Depresivne osobe nisu se iznenada „ulijenile“ ili postale ćudne ili nezahvalne – one boluju od teške bolesti, koja se spolja ne može vidjeti, ali koja može da se liječi. Često se može čuti rečenica: “Prije bih nogu slomio nego da ponovo budem depresivan.“ Kod preloma noge okolina pokazuju sažaljenje, dok kod depresije, često, nerazumjevanje.
Članovi porodice bi trebalo da prihvate depresiju kao tešku bolest, koja poslije izvjesnog vremena vodi ka tome da se ponašanje oboljelog bitno mijenja. Zadaci se više ne obavljaju na uobičajeni način i u tim trenucima su posebno potrebni ohrabrivanje, toplina i priznanje. Opomene tipa: „Glavu gore, biće bolje“ ili „Saberi se“ sigurno ne pomažu. Bolesnici se bore sa osjećanjem da nisu više ista osoba kakva su bila prije bolesti. Članovi porodice treba da ih rasterete, da na sebe preuzmu većinu zadataka i da bolesnike stalno motivišu da izdrže terapiju, jer uspjeh zavisi od redovnosti i istrajnosti.
Pružajući razumjevanje i ljubavi, članovi porodice mogu značajno pomoći bolesniku da prevaziđe depresiju. Saosjećajnost umiruje bolesnika, dok bodreći savjeti mogu imati suprotan efekat, izazivajući bespomoćnost kod bolesnika i na taj način ga još više mogu satjerati u ugao.
To su slijedeći simptomi depresije koji se odnose na:
Raspoloženje
Tužna osjećanja, ćudljivo ponašanje
Osjećanje bespomoćnosti ili beznadežnosti
Osjećanje ukočenosti ili praznine
Osjećanje uznemirenosti
Osjećanje krivice
Ne osjećaju se dobro
Razmišljanje
Pojačana samokritičnost
Vjerovanje da se ne može nositi sa stvarima koje su van kontrole
Teškoće donošenja odluka i jasnog razmišljanja
Smanjena koncentrisanja i pamćenje
Razmišljanja o samoubistvu i završetku života
Ponašanje
Nedostatak motivacije i energije
Plačljivost
Gubitak interesovanja za svakodnevne aktivnosti
Povlačenje od prijatelja i porodice ili osećanje zavisnosti od njih
Povećana upotreba alkohola ili droga
Gubitak temperamenta više nego obično
