Iako mlada i relativno nepoznata grana imunologije, reproduktivna imunologija je u posljednje vrijeme napravila krupne korake prema identifikaciji mehanizama i faktora koji su odgovorni za neplodnost žena, pojavu spontanih pobačaja i različita oboljenja djece iz takozvanih “visokorizičnih trudnoća”. Bez obzira na vrlo komplicirani odnos imunskog i reproduktivnog sustava žene, problem neplodnosti uzrokovan imunskim faktorima se može svesti na svega nekoliko mogućnosti. Jedna od njih je da žena razvija imunološka “netrpeljivost” prema spermijima ili da se imunološka “netrpeljivost” odnosi na plod i posteljicu što se završava njihovim odbacivanjem kao kada su u pitanju “strana tijela”. U oba slučaja posljedica je bračni sterilitet iako se najčešće kod oba partnera mogu dokazati dobri parametri plodnosti, kao što su uredan spermiogram, ovulatorni ciklusi, prohodni jajovodi, uredni menstrualni ciklusi, normalni hormonski profili oba opartnera i sl.
Neplodnost žena uzrokovana imunskim faktorima najčešće se manifestira kao reakcija na partnerove spermatozoide ili kao reakcija odbacivanja posteljice i ploda.
U prvom slučaju imunološki sustav žene reagira na pojavu partnerovih spermatozoida produkcijom tzv. antispermatozoidnih antitijela. Ova antitijela su prisutna u krvotoku žene ali iu vaginalnom sekretu, kao i sekretu grlića, maternice i jajovoda. Poslije odnosa, kada spermatozoidi započnu svoje probijanje kroz grlić, maternicu i jajovode, antispermatozoidna antitijela se “lijepe” za površinu spermija. Ova antitijela mogu dovesti do smrti spermatozoida, njihovog “lijepljenja” za druge spermije, smanjenja brzine i pokretljivosti, kao i do “dezorjentisanja” u njihovom kretanju. U svakom slučaju, spermatozoidi opterećeni antispermatozoidnim antitijelima vrlo teško nalaze put do jajne stanice. Čak iu slučaju da spermatozoid dođe do jajne stanice, u prisustvu antispermatozoidnih antitijela oplođenje je praktično nemoguće. Pouzdano se zna da je za oplođenje neophodan kontakt spermija i jajne stanice koji se ostvaruje preko specijalnih molekula, takozvanih receptora. Antispermatozoidna antitijela čine nemogućim upravo receptorsko vezivanje spermija i jajne stanice. Opisani mehanizam jedan od čestih razloga za infertilitet paraova čiji su parametri plodnosti najčešće u granicama normalnog. Antispermatozoidna antitijela mogu proizvesti i muškarci, kada se ona mogu identificirati u krvotoku ili samoj spermi. Mehanizam kojim ova antitijela blokiraju oplođenje jajne stanice je skoro identično kao u slučaju kada ih produkuju žene. Pojava antispermatozoidnih antitijela kod muškaraca najčešće je posljedica infekcije, ozljeda i kirurških intervencija na testisima. O odnosu muškog steriliteta i imunskog sustava, možda će biti više riječi u nekom od narednih brojeva.
Druga mogućnost za neplodnost žene koja je uzrokovana imunskim faktorima je razvijanje imunoloske netrpeljivosti prema posteljici i plodu. U ovim slučajevima do oplođenja dolazi bez većih problema. Međutim, prvi kontakt oplođene jane stanice (sada u fazi blastociste) sa leukocitima (bijelim krvnim stanicama) sluznice maternice dovodi do njihove aktivacije, napada na balstocistu i njenog uništenja. Ovakav pobačaj se naziva subkliničkim pobačajem, zbog toga što je relativno teško dokazati da je trudnoća postojala. Menstrualno krvarenje kod žene dolazi “na vrijeme” ili kasni svega nekoliko dana. U ovakvim slučajevima, za sami mehanizam pobačaja nisu odgovorna antitijela već takozvane stanice ubojice (eng. Natural Killer Cells) ili NK stanice. Osim subkliničkih i kliničkih pobačaja, povišena aktivnost majčinih imunskih stanica može dovesti do smrti embrija i razvijanja tzv. zadržanog pobačaja (Missed abortion) ili do fenomena koji se karakterizira postojanjem trudnoće bez razvijanja embrija, što ginekolozi nazivaju anembrionalna trudnoćom (Blighted ovum).
Prirodna i glavna uloga NK stanica u organizmu je borba protiv tumorskih stanica i eliminacija virusima zaraženih stanica. Prisutnost NK stanica koje su sposobne eliminiraju tumorske i virusima zaražene stanice u sluznici maternice je sasvim prirodno i normalno, ali samo u prvoj fazi menstrualnog ciklusa. Neposredno prije ovulacije, pojavljuju se signali, koji omogućavaju eliminaciju NK stanica iz sluznice maternice tijekom druge faze ciklusa. U normalnim okolnostima, kada je jajna stanica oplođena i usađena u sluznicu maternice, nema dovoljan broj aktiviranih NK stanica koje bi mogle dovesti do pobačaja. Međutim, ukoliko proces eliminacije NK stanica iz sluznice maternice tijekom druge polovice ciklusa izostane i NK stanice nastave svoju aktivnost, do trudnoće uopće ne dolazi ili se ona završi kao manji ili veći pobačaj. Mehanizam kojim stanice posteljice i embrija bivaju ubijene se sastoji u tome da se NK stanice “prilijepe” za posteljične stanice, a zatim počinju sa lučenjem jedne vrlo toksične tvari koja se naziva tumor nekrotizujući faktor (eng. Tumor Necrosis Factor) ili TNF. Danas se pouzdano zna da pojačanu aktivnost NK stanica sluznice maternice mogu izazvati mikroorganizmi poput Klamidija, Ureaplazma, Mikoplazma, humani papiloma virus, EpštajnBar, citomegalo i Herpes virusi. Navedeni i ostali mikroorganizmi onemugućavaju “prigušivanje” imunskog sustava majke u pripremnim fazama za trudnoću i tijekom same trudnoće. Osim mikroorganizama, pojačana aktivnost NK stanica sluznice maternice može biti uzrokovana greškama u komunikaciji između embrioba, jajnika i imunskog sustava majke ili urođenom agresivnošću imunskog sustava trudnice.
Smrt posteljičnih i ebrionalnih stanica nije jedina posljedica aktivacije imunološkog sustava majke u trudnoći. Imunološka netolerancija majke prema plodu i posteljici može biti odgovorna i za pojavu razvojnih anomalija fetusa, kao što su rascjep nepca, zečja usna, anomalije trbušnog zida i sl. U slučjevima kada aktivost imunskog sustava trudnice nije takvih razmjera da dovede do steriliteta ili pobačaja, trudnoća može biti opterećena pojavom povišenog krvnog tlaka kod trudnice, nužnošću “održavanja trudnoće” ili prijevremenim porodom. Kasnije, kod djece iz ovakvih trudnoća vrlo često se mogu dijagnosticirati oboljenja poput anemije, limfadenopatije, povećana osjetljivost na infekcije, astma, autoimunskim i endokrine bolesti, razvojne anomalije, pa čak i maligna oboljenja.
Reproduktivna imunologija je u posljednjih deset godina napravila veliki napredak u razotkrivanju mehanizama i faktora koji sudjeluju u nekim oblicima steriliteta žena i muškaraca, kao iu razotkrivanju mehanizama spontanih pobačaja. U isto vrijeme izgrađeno je više učinkovitih terapijskih protokola koji sa velikim uspjehom rješavaju navedene probleme. Osim toga, timovi koji se bave in vitro fertilizacije u svoj rad obavezno uključuju stručnjake iz područja reproduktivne imunologije, koji su svojim radom pridonijeli da ova metoda bude još efikasnija. Terapijski protokoli reproduktivne imunologije se baziraju na Imunomodulacijski agensima poput citokini, hormoni, prostaglandini, anticitokinska monoklonska antitijela, imunoglobulinski preparati, selektivni i neselektivni inhibitori sinteze prostaglandina, procedura imunizacije partnerovim leukocitima i td. Imunomodulatorna terapija ovisi o vrsti identificiranog problema i određuje se nakon odgovarajuće dijagnostičke procedure, koja nije naročito komplicirana niti skupa. Cilj svake imunoterapije je “podešavanje” funkcije imunološkog sustava majke da bi se ostvarila imunološka tolerancija prema plodu i posteljici kao stranim tkivima ili eliminacija ometajućih i toksičnih faktora poput antispermatozoidna antitijela i TNF. U pojedinim slučajevima, neophodno je stimulirati ili “preusmjeriti” funkciju imunskog sustava majke i potaknuti ga na produkciju zaštitinih i blokirajucih faktora, čija je glavna uloga “maskiranje” i zaštita posteljice i ploda od uvijek “budnog oka” NK stanica.
